Svijet iz mog ugla.

Svaka zaljubljena budala želi vječno zadržati nešto što pripada samo trenutku.

13.09.2019.

Kvantitet i vrijednost

Da li stvari zaista gube na vrijednosti ako ih imamo u izobilju?

Da li više cijenimo novac ako ga imamo jako malo nego ako ga imamo u izobilju?

Da li više cijenimo druženje sa ljudima uz koje nismo stalno?

Da li više cijenimo stvari kojih imamo jako malo u odnosu na one kojih imamo previše?

Da li stvari dobijaju na vrijednosti ako ih ima malo i ako ih je teško naći?

Da li na sve u u životu možemo primijeniti osnovni tržišni zakon ponude i potražnje?

Da li više vrijede knjige pisca ako ih je napisao samo dvije a ne pedeset?

Jesmo li tako jadni? Ili nam je jednostavno priroda takva što bi se trebalo smatrati normalnim?
12.09.2019.

Oslobađanje.

Ima možda mjesec dana, ako ne i malo više, otkako osjetim taj jaz između nas. Nedvojbeno je da sam se baš u tom periodu potišteno vratila ovdje.

Mučno sam se danima pokušavala prisjetiti šifre koju sam smislila prije ne znam ni ja koliko, samo da pronađem utočište da kanališem sebe.

Ne volim pričati drugim ljudima. Osjećam se da ih smaram. Ne mogu. Osjećam da je djetinjasto.

Kada sam napokon ušla, nisam znala šta bih od sebe. Spremila sam sa sobom pun kofer tvojih stvari koje sam imala želju negdje razbiti da se sve stvari razbacaju po sobi, a kada sam konačno otvorila vrata i zatekla se pred praznom, ali minimalistički i optimistično sređenom sobicom još u tinejdžerskim danima, kofer sam ostavila ispred, i potrčala sam da pregledam ono malo sređenih stvari što je odavno stajalo u ćošku sobe. Zatim sam dobila drugačiju želju: neka kofer ostane van moje sobice, a ja ću se učahuriti u njoj sa svojim starim stvarima. Možda nešto novo dodam. Ali ne iz kofera. Što bi upropaštavale izgled moje sređene sobice?!

Nažalost nisam mogla dugo izdržati tako. Kad god bih htjela izaći van sobice, nisam ga mogla ignorisati i šutala sam ga po podu pokušavajući se praviti da ne vidim šta je.

Na kraju sam ga unijela. Neotvoren u ćošku sobe, ali unešen.

...

Nisam htjela otvarati kofer zbog nas.
Malo me i strah.

Potrebno je hrabrosti suočiti se sa prolaznošću svega, pa tako i nas.
Na trenutke pomislim kako sam se pomirila s tim i kako se trebam osloboditi svih prvobitno sanjanih ideja o tebi i nama da bih oslobodila sebe.

Zatim mi je žao pustiti sve.
Žao mi je prihvatiti da nisam bila upravu kada sam mislila da si drugačiji.
Možda je to ono najviše što me boli. Ljudski ego. Ništa više.
Htjela sam se utješiti da je jaz prolazan. Da nije obostran.
Ali jeste.

Počeli smo jedno drugom predstavljati breme i naviku i umorili smo se panično čuvati da ne odlutamo negdje drugdje.
Ja sam se sigurno umorila. A ti me ne vučeš natrag. Imam osjećaj da priželjkuješ da odem sama. Da ne moraš prljati ruke.

Nemamo više o čemu pričati.
Ponavljamo se.
Osjećam da sam teret kada ti kažem da mi fališ.
Neću više.

Moram ti priznati i da je bilo teško napisati da sam se umorila.
Da mi je potrebno nešto više.
Nisam dugo imala hrabrosti to naglas izgovoriti nadajući se da u pitanju samo prolazna misao.

Boli(š) me.
11.09.2019.

Neprocjenjivo.

Najveće bogatstvo je biti svjestan vlastite beznačajnosti i besmisla na svijetu.

Osjetiti da si manji od mravića (ili kao što mi kažemo od makovog zrna), da ćeš u dogledno vrijeme otići kao i svi drugi, i da trebaš uživati u trenutku dok postojiš.

Voljela bih da imam više talenta za pretakanje misli u smisaone riječi i za prenošenje svojih osjećaja i razmišljanja na papir.

Kad bih vam samo mogla do kraja dočarati koliko je lijepo kada lebdiš i kada se sve na ovom svijetu čini tako smiješno.

U ovakvim trenucima mogu vidjeti ovaj grad kako je izgledao prije stotinu, pa i hiljadu godina.
Mogu vidjeti trenutak građenja svake uličice, kuće i zgrade.
Mogu zamisliti život svakog bića kojeg sretnem, od jutra do mraka.
Mogu osjetiti njihove svakodnevnice.
Mogu pojmiti svoju besmisao.

...

Sanjam sinoć da sam gola na sred grada. Ispunjeno se smijem. Nevažno što sam gola. Nije me uopće sram. S druge strane ulice mi prilazi kolegica s fakulteta koju nisam ni vidjela ni čula sigurno više od 5-6 godina. Trči da me pozdravi i kad je shvatila da sam gola, naglo se okrenula i uz isprike Pogriješila sam pretvarala se da me ne poznaje. Meni smiješno. Poslije sam skužila da je bilo stid pozdraviti se sa mnom na javnom mjestu jer misli da sam poludjela.

...

Na granici boli, sreće, ispunjenosti i ludila.

Noviji postovi | Stariji postovi

Svijet iz mog ugla.
<< 09/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930