Puno je lakše odmah u početku samosvijesti prihvatiti neke osnovne činjenice koje olakšavaju život:

1. Postoji samo jedna neminovna i neizbježna stvar u životu a to je da apsolutno sva živa bića umiru.

2. Sve je prolazno.

3. Život nije fer.

4. Stvari u životu često se ne dešavaju po zaslugama nego kao proizvod spleta okolnosti.

5. Da bi se prepustio životu, potrebno je i prepustiti se drugim ljudima, ali zbog samoočuvanja uvijek treba barem djelić zadržati samo za sebe.

6. Nema svrhe trošiti vrijeme na bespotrebne rasprave i ubjeđivanja s budalama.

7. Svaki čovjek i situacija nas potencijalno može nečemu naučiti, čak i ako u tom trenutku to izgleda kao nešto najgore za nas.

8. Fake it 'til you make it. (ovo se odnosi na samopouzdanje, mada se možda može primijeniti i na druge stvari  ).

9. Posao služi da nam obezbijedi egzistenciju u svijetu. Ukoliko to nije nešto što radimo s dušom i isključivo sebi donosimo zaradu, samo će nam štetiti ako uđe u sve pore našeg života.

Ukratko, posveti se poslu, ali ne daj da te opsjedne.

10. Iskoristi sve novce što imaš da uljepšaš život sebi i najdražima, idealno putovanjima. Iskustvo je mnogo više od materijalne vrijednosti.

11. Voli beskrajno i bez zadrške jer je neuporedivo ljepši osjećaj voljeti nego biti voljen.

Cijeli vikend intenzivno i živopisno zamišljam kako ulijećem u kancelariju obojici direktora uz molbu da porazgovaramo, te uz desetak vrlo konciznih razloga i objašnjenja teatralno dajem otkaz.

Situacija nije tako loša da se razumijemo (zavisi i šta je nekome loše). Finansijski je i više nego pristojno; međutim, od prije 10tak dana radna atmosfera se izmijenila u potpunosti.

Ne znam kako većina ljudi razmišlja, ali ja po jednoj jedinoj stvari cijenim da li vrijedi biti na poslu:

Ukoliko je odgovor negativan, mislim da se sve ostalo da srediti.

Ali ako je potvrdan, onda mi je ogromno sranje u glavi (i trenutno jedino što me čuva tu gdje jesam da ne napravim nikakav nagao potez jesu finansije: stambeni kredit, režije, itd.).

Da sam sretna, nisam.

Primijetila sam da kada mi se bilo šta desi što me poljulja, izbaci iz kolosijeka, sruši neku predstavu o realnosti što sam imala, prvo što radim je da kreiram izlaznu strategiju u glavi. Ne reagujem naglo skoro nikada, ali u glavi imam pripremljen izlaz (za bolje sutra). Valjda mi sama ta ideja da imam pripremljeno rješenje djeluje tako smirujuće i pozitivno da mi je odmah jednostavnije prebroditi te dane.

Druga stvar, idejna izlazna strategija nije nešto što mi se završava samo u glavi. Obično je realizujem, samo je pitanje vremena. To nikada ne napravim odmah, nego je repriziram i poboljšavam u glavi hiljade puta dok ne osjetim da je trenutak.

Da je lakše percipirati, nekom sa strane izgledam kao oni mirni ljudi kojima je sve ravno u životu i sve štima, i onda jedan dan puknu i razjebu sve što se dešavalo. Ljudi u okolini, pa čak i oni jako bliski, ostanu u šoku jer ZAŠTO?!

Ok, priznajem, nije idealno zadržavati sve u sebi. Ali nije pametno ni donositi nagle odluke. Ja ovo ne radim jer imam strah od drugih ljudi, pa čuvam sve u sebi. Naprotiv, uvijek na vrijeme drugima sugerišem šta nije ok i šta mi smeta, samo što me niko ne zarezuje u datom trenutku, valjda jer to radim smireno i ne dižem nikada frku.

Odlutala sam od teme posla. A i ne piše mi se o tome.

Imala sam namjeru napisati cijeli moj otkazni govor ovdje da se malo ispušem, ali sad mi se već ne da.

A i imam posla preko glave.

Možda drugi put jer imam želju.

Sad mi izašlo na Fb.

I popravilo mi raspoloženje.

Sa -15% sam se popela na +2%.

Još samo da pronađem 98 i proći će...

Kad god mi je jebeno teško (kao posljednjih par dana) i kada mi psiha nenormalno počne utjecati i na fizičko zdravlje, pa ne mogu ni jesti kako treba, ni ići na wc, niti mi se živi uopće, pokušavam se "iščupati" i tješiti riječima "Šta je najgore što se može desiti", "Sve će eventualno proći", "Dešavaju se i puno gore stvari u životu, pa čovjek sve prođe", i slično.

Nažalost, ne pomaže nikada.

Samo se uporno vraćam na onaj isti odvratni osjećaj koji mi se kompulsivno ponavlja u glavi i uzrokuje nenormalne bolove u želucu.

Želim da je sve ovo san.

Želim nestati.

Nekako me iskustvo naučilo da obično ljudi koji najviše palamude po društvenim mrežama na sav glas i svakih pet minuta kurcopaćeničke statuse (mislim da je vagina nepravedno dobila tu konotaciju slabog organa budući da je fizički dokazano sigurno jači od onog drugog) kako je život okrutan, kako su sami na ovom svijetu jer su ih svi izdali, kako je lijepo kad spavaju čistog obraza i savjesti, itd itd (mogu u nedogled), e obično ti su upravo ona najgora sorta ljudi koja u stvarnosti drugima zagorčava živote.

Interesantno je i da se ti postovi umnožavaju i u direktnoj su korelaciji sa momentom kad nekog zajebu pošteno.

Haman da naglase svijetu da su fini da finiji ne mogu biti.

Perspektiva je čudo.

Pretpostavimo slijedeće:

Ako postoji konačan broj potencijalnih stanja svijeta i beskonačna količina vremena, iz toga slijedi da su se sva moguća stanja već dogodila, te da sadašnje stanje sigurno mora biti ponavljanje, kao i stanje iz kojeg je nastalo i ono koje se iz njega rađa, i tako dalje, unazad u prošlost i naprijed u budućnost.

To jest, ako je vrijeme beskrajno a sila konačna, sve moguće kombinacije događaja koje čine svijet su se već ponovile beskonačan broj puta.

Ako ovu pretpostavku prenesemo na naše živote, dolazimo do pitanja:

Da li nas ovo saznanje užasava ili čini radosnim?

Zamislila sam i postavila iznad navedene pretpostavke kao činjenice u glavi, i zapitala se o svom životu.

I došla sam do iznenađujuće lijepog odgovora.

Volim svoje životne izbore.

U njima ima mnogo i tuge i bola i sreće, ali su me doveli tu gdje jesam.

Naučila sam cijeniti svaki trenutak, uzdah, suzu i osmijeh.

Definitivno vrijedi osjećati.

Kada bih ponavljala cijeli život, napravila bih iste izbore.

Što je najvažnije, bilo je jako mnogo trenutaka u životu kada mi uopće nije bilo važno hoću li umrijeti jer znam da sam proživjela i doživjela šta sam htjela.

Osjećam da sam okusila srž života.