Svijet iz mog ugla.

Svaka zaljubljena budala želi vječno zadržati nešto što pripada samo trenutku.

04.09.2019.

Želim vikendicu

Kada sam tražila stan za kupovinu, jedan od prioriteta mi je bio da ima balkon. 'Patim' od tog balkona jer sam odrastala u stanu koji je imao ogroman balkon s pogledom na K. polje.

U toku potrage vlastitog stana shvatila sam dvije stvari (što se balkona tiče; inače sam štošta toga shvatila da je to drugačije nego što sam zamišljala, ali to nije tema ovog posta):
- ogroman potpuno natkriveni balkon je rijetkost;
- ogroman potpuno natkriveni balkon koji gleda na prirodu, ulicu, rijeku, most, a ne na hiljade drugih zgrada je skoro nemoguće naći.
Po pristojnoj cijeni naravno.
Da nisam bila ograničena budžetom, ne bi ni spominjala ove probleme.

I tako ja nađem stan s balkonom, ali kojeg uopće ne koristim u te svrhe u koje sam zamislila.
Koliko god sam se trudila biti kreativna, baš mi je bilo teško strpati jastuče i stolić u 1x1 prostorčić koji nit je natkriven, nit gleda na prirodu, i sve to da bih čitala knjigu u neko subotnje sunčano jutro (da, tako sam ja to zamislila).
Prostorčić se prvo pretvorio u ostavu, a onda je postao dom i povrću pa je sad neki hibrid ostave i staklenika.

Otad još više 'patim' za balkonom i daškom vanjskog zraka u stanu. Gledam tuđe balkone i kako ih ljudi upotrebljavaju, i naravno, prvo što gledam kada uđem u tuđi stan je balkon.

Razmišljala sam ja i o kupovini kuće, nije da nisam, i mogla sam je sigurno kupiti nadomak grada za te pare, ali su dugoročno troškovi stvarno veći i kuća zahtijeva puno više brige od stana. Plus, lijepo je i da možeš prošetati pa se naći s ljudima na kafi, ili tako otići do pijace, prodavnice, dm-a (to je posebna prodavnica), a ne da si vezan autom gdje god želiš maknuti.

...

U zadnjih godinu dana razmišljam o vikendici i kako bi bilo lijepo otići negdje u prirodu za vikend. Nemam para da je priuštim, ali lijepo je i sanjariti (često se zapitam je li sanjarenje ono jedino što nas drži u životu stvarno živima).

Danas neka žena prodaje malenu slatku vikendicu oko koje nema apsolutno ničega negdje blizu Sokoca i 20tak je hiljada (čak je realno pristojna cijena), i ja poslala mami da vidi i napisala Da bar imam para, odmah bih je uzela. Već sam ja sve zamislila u glavi, te kako bi namještaj smjestila, te gdje bih izbacila stolice i stol i gdje bih ležala itd.
A meni mama ni pet ni šest: Mene bi bilo strah. Jer je u RSu.

I sad ja kontam Jesam li ja glupa, ili nezrela ili ne kontam neke stvari, pa mi to nije ni prošlo kroz glavu?! Ni sad ne kontam čega bi me bilo strah.

Haman što nisam prošla svjesna kroz oNaj rat kao moji pa nemam nikakvih trauma za razliku od njih koji su bili protjerani iz kuće.

Fakat mi je to bila nebitna činjenica, osim što bih bila izuzeta plaćanja poreza na nekretninu (JUPI), jer tamo kod NJIHA se samo prvi put plaća porez i to na novu nekretninu - što je normalno, a ne ovdje ko U NAS svaki put na nekretninu, koliko god puta da se ta nekretnina proda/kupi.

Naivno sam mislila da smo ovo poglavlje davno prošli i apsolvirali. Pa smuči mi se kad neko izabere nacionalizam kao temu razgovora.
Svijet iz mog ugla.
<< 09/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930