Svijet iz mog ugla.

Svaka zaljubljena budala želi vječno zadržati nešto što pripada samo trenutku.

20.09.2019.

Samosažaljivci.

Kako mene nerviraju samosažaljivi ljudi.

Ne mogu dovoljno ni opisati koliko mi pomjere i naježe svaku poru na koži.

Tačno oko tih ljudi osjetiš negativnu energiju koja izbija svakim dahom koji izdahnu i koju uspiju brzinom svjetlosti prenijeti na druge.

I stalno jedna te ista priča.

Rođeni nesretni.
Ništa im u životu ne ide.
Sve čega su se dohvatili ne valja.
I ono malo što su se ponadali u životu, ljudi im zaboli nož u leđa.
Oni se bore i trude kroz život, ali jednostavno nemaju sreće ni u čemu.
Velike su dobričine i naivčine, a stalno nalijeću na jedne te iste budale koje ih povrijeđuju.
Ne mogu promijeniti ništa u svom nesretnom i tužnom životu (ovdje ima i elemenata sapunice i Esmeraldinog sljepila).
Plus ono najkarakterističnije za naše prostore: neko im je bacio sihire jer ih mrzi od malena i zato se sve to dešava.

Da se razumijemo, tim ljudima ne možeš pomoći, bar ne mijenjanjem svijesti.
Koliko god sam pokušavala otvoriti novi ugao gledišta, takve osobe imaju posebnu prizmu kroz koju gledaju sve i ne postoji nikakva luda sila da ih ubijedi da sagledaju stvari iz druge perspektive. Nešto nalik raspravi s radikalnim vjernicima ili teoretičarima zavjere.

Dakle, njima je činjenično stanje od rođenja da su ukleti i da moraju paćenićki proći kroz ovaj ubogi život jer je sve sranje, i ne postoji ništa da ih usrećuje. Mogu u nedogled da se ponavljam sa detaljima kako je njihov život težak, baš kao pokvarena ploča (jer tako upravo i oni zvuče kad pričaju o sebi).

Voljela bih (baš jednoj toj osobi koja mi je jako bliska, ali je takva) opisati svoj život u crticama i kako imam prostora za samosažaljevanje do kraja vječnosti, i za tugu, i za žalost, i za nesretan stav prema životu...
Ali jednostavno, za sve što mi se desilo u životu, svjesna sam svoje krivnje i svojih poteza koji su doveli do toga. Svjesna sam da sam sama uzrokovala sve što me muči i da mogu sve promijeniti da zaista to želim, ali nisam dovoljno hrabra za to.
Ima tu naravno i spleta okolnosti, i nasumičnih dešavanja, ali suma sumarum, sam si kriv za svoj život.

Tako ja toj svojoj pokušavam alternativnim metodama pristupiti i pomoći joj na drugi način.

Davno sam odustala od ubjeđivanja s njom da to nije do sihira (nedajbože da joj kažem da mislim da ne postoje uopće i da je to čisto psihofizičko stanje, jer ako si ubijeđen u nešto takvo, normalno da će ti biti loše i da ćeš sam sebi napraviti takvo nešto - ima čak i tačna riječ za ovo što pokušavam opisati - možda neka uzročno-posljedična bolest).

Govorim joj kako treba da promijeni život iz korijena ako želi i promjenu svog psihičkog stanja. Daj, odseli se iz grada gdje živiš. Evo dođi kod mene malo. Promijeni sredinu. Promijeni ljude. Ništa te ne veže za tu sredinu. Malo ćeš se trgnuti iz svega. Zaboraviti na prošlost. Sklopiti nova prijateljstva. Promijenićeš svakodnevnicu, a i nikada ne znaš šta ti se može desiti u životu. Sjedenjem u kući sigurno neće ništa.

Namjerno sve argumentiram tim riječima i igram njenu igru da nije sama kriva za sve nego njen prokleti život i drugi ljudi koji su je upropastili i sjebali dijete u njoj.

I dalje ne pomaže.

Samo dobijem odgovore tipa:
Šta ću ja tamo? Dosađivat se na drugom mjestu. Nikog ne znam. Ja nemam ni para da budem tamo. LAKO JE TEBI, TI IMAŠ ovo ono - ubaci šta ti paše (ova mi je najdraža). Neće meni pomoći promjena sredine. Meni bi pomoglo da konačno nađem novi posao, da upoznam nekoga a ne da se džaba selim (sjedenjem kući, aha).

I tako...

Iscrpila me i sama priča o takvom stanju. Ali moram ispričati još jednu konkretnu crticu dešavanja s takvom osobom:

Završile mi faks. Ne u istom gradu. Ona je ostala studirati gdje je živjela sa starcima, a ja u Sarajevu. Poslala sam sigurno pedesetak CV-eva, ako ne i više, na razne oglase za posao, samo da se ne vraćam kući. Nisam imala mogućnost upisati magistarski jer me starci više nisu mogli finansirati. Pozvana na upola toliko intervju-ova koji su uglavnom nedorečeno završavali. Nisam dobila nijednu konkretnu odbijenicu ali nisam nigdje ni primljena.
Dan kada sam trebala krenuti nazad kući sa već sve spakovanim stvarima i otkazanim najmom stana, saznam da sam dobila posao. Dobila sam početnu platu 500 KM (ne neto, nego sa svim) - ne znam ni kako su to uspjeli srediti kroz knjige. Bila sam sretna kao malo dijete bez obzira na okolnosti oko plate jer sam skontala da ću se nekako snaći. Tadašnji dečko (a i većina prijatelja) danima mi je govorio kako sam budala da pristanem na te uslove i kako on nikada neće pristati raditi za niže od 1000 KM i ponižavati se (čisto usporedbe radi, još uvijek je nezaposlen, a nije se ni odselio, ovo mu je najbolja država na svijetu). Starci su me jedino podržavali i rekli da su tu ako bude trebalo pomoći. Meni je samo bilo važno da ostajem!

Paralelno, ona nije htjela tražiti posao jer je željela završiti magisterij. Bez da traži išta da radi uz to. Nakon godinu dana magistarskog, tražila je ISKLJUČIVO posao pripravnika u svojoj struci sa magistarskim, da joj se može priznati u radnoj knjižici radno iskustvo i na osnovu kojeg može polagati državni ispit (ili šta ti ja znam za tu struku). Dobila je posao vezano za struku, ali je čovjek htio na početku prijaviti kao SSS. Dala je otkaz poslije dva dana uz riječi: Neće mene niko zajebavati! On meni obećao pomoći, a na kraju ispao najveće đubre na svijetu.
Jesam li spomenula da joj je tu plata bila veća od moje početne?

Šest godina poslije, imam isto toliko godina radnog iskustva, nisam više bojažljiva i nemam manjak samopouzdanja kad je u pitanju posao. Da mi je loše ovdje gdje jesam, ne bi me bilo strah dati otkaz i početi ispočetka. Poprilično sam se izgradila u tom segmentu i znam da vrijedim.
Nije da je bilo jednostavno, prvi posao mi je definitivno bio katastrofa, plata je bila mala i neredovna, a nisam bila ni cijenjena kao gdje sam sada. Već sam poslije godinu i nešto uveliko tražila nešto drugo i uspjela sam.

Ona je dočekala pripravnički u državnoj službi koji je trajao godinu dana i nakon kojeg nije postojala ni mrvica mogućnosti da bude primljena (zastalno naravno) na posao. Nakon toga je dobila još par ponuda za posao u svojoj struci, ali "to su više muški poslovi, i nije luda da radi za tako male pare kad više može zaraditi honorarno što radi od kuće". Osim pripravničkog, nema dana radnog iskustva.

Nije mi cilj porediti živote i još manje tvrditi kako je važno u današnjem vaktu sabirati radni staž. Ja prva ne vjerujem u naše penzije. Ne želim ovim ni da obezvrijeđujem druge ljude i njihove živote, a pogotovo ne da sebe uzdižem u nebesa. Ja sam prosjek. Ne odudaram od većine i nije ništa posebno što sam napravila.

Smatram samo da jeste bitno raditi nešto produktivno i osjećati se korisnim u životu, šta god to bilo. I to jako utječe na samu psihu čovjeka.

Ono što moja gore navedena prijateljica tvrdi za mene jeste da sam rođena pod sretnom zvijezdom. Njoj naravno ne ide ništa u životu, još otkako se rodila. Možeš mislit!

Ubijeđena sam da postoji neki zvanični psihički poremećaj gdje se ovakvi ljudi mogu svrstati.

19.09.2019.

Ljepota zvuka



Spašava me od ludila zadnja dva dana. Silovala sam Play.
16.09.2019.

Breaking bad.

Prvi put kada radiš nešto što smatraš da je loše, bilo da si odgojen/a da to ne valja, ili imaš moralna ili vjerska uvjerenja koja se kose s tom radnjom, ili pak zakonski okvir ne dozvoljava taj čin, osjetiš to.

Tačno znaš koji je to trenutak kada si sebi kao djetetu okrenuo leđa.
Uradio si nešto što sebi nikada ne bi oprostio s 10 godina (ili pak 15 kad si već osjećao da si dovoljno zreo za prosudu i osudu).
Uradio si nešto što nije karakteristično za tebe i stidiš se.
Muči te sama situacija i momenat kad si shvatio da nisi više nevin.

A poslije nekoliko puta to postane rutina.
Ustvari, ne odmah.

Prvih nekoliko puta ti je užasno teško i često razmišljaš da se vratiš u trenutak gdje si napravio tu pogrešnu/drugačiju odluku.
Razmišljaš o bježanju.

A tek onda se pomiriš s tim.

Nema nekog vremenskog okvira za isto, sve zavisi od intenziteta čina i samog ličnog doživljaja.

A tek onda postane rutina.
Zaboraviš na principe. Bar u kontekstu tog čina.
Pomjeraš granice.
Opravdavaš svaki čin.
Zaboravljaš i potiskuješ pozadinu i suštinu.

U rijetkim trenucima propituješ opravdanost tog čina.
Nastavljaš pomjerati granice.
Sad si već ubijeđen da je to normalno i da to svi rade.
Ubijeđen si da si konačno sazrio.
Ubijeđen si da tako svijet funkcioniše.
Ubijeđen si da ne može drugačije i da je to jedini način.

Rijetko se osvrćeš iza sebe.

U jednom trenutku (možda) shvatiš da su granice tamo gdje su i uvijek bile, ali si ti već odavno na drugoj strani.
13.09.2019.

Kvantitet i vrijednost

Da li stvari zaista gube na vrijednosti ako ih imamo u izobilju?

Da li više cijenimo novac ako ga imamo jako malo nego ako ga imamo u izobilju?

Da li više cijenimo druženje sa ljudima uz koje nismo stalno?

Da li više cijenimo stvari kojih imamo jako malo u odnosu na one kojih imamo previše?

Da li stvari dobijaju na vrijednosti ako ih ima malo i ako ih je teško naći?

Da li na sve u u životu možemo primijeniti osnovni tržišni zakon ponude i potražnje?

Da li više vrijede knjige pisca ako ih je napisao samo dvije a ne pedeset?

Jesmo li tako jadni? Ili nam je jednostavno priroda takva što bi se trebalo smatrati normalnim?
12.09.2019.

Oslobađanje.

Ima možda mjesec dana, ako ne i malo više, otkako osjetim taj jaz između nas. Nedvojbeno je da sam se baš u tom periodu potišteno vratila ovdje.

Mučno sam se danima pokušavala prisjetiti šifre koju sam smislila prije ne znam ni ja koliko, samo da pronađem utočište da kanališem sebe.

Ne volim pričati drugim ljudima. Osjećam se da ih smaram. Ne mogu. Osjećam da je djetinjasto.

Kada sam napokon ušla, nisam znala šta bih od sebe. Spremila sam sa sobom pun kofer tvojih stvari koje sam imala želju negdje razbiti da se sve stvari razbacaju po sobi, a kada sam konačno otvorila vrata i zatekla se pred praznom, ali minimalistički i optimistično sređenom sobicom još u tinejdžerskim danima, kofer sam ostavila ispred, i potrčala sam da pregledam ono malo sređenih stvari što je odavno stajalo u ćošku sobe. Zatim sam dobila drugačiju želju: neka kofer ostane van moje sobice, a ja ću se učahuriti u njoj sa svojim starim stvarima. Možda nešto novo dodam. Ali ne iz kofera. Što bi upropaštavale izgled moje sređene sobice?!

Nažalost nisam mogla dugo izdržati tako. Kad god bih htjela izaći van sobice, nisam ga mogla ignorisati i šutala sam ga po podu pokušavajući se praviti da ne vidim šta je.

Na kraju sam ga unijela. Neotvoren u ćošku sobe, ali unešen.

...

Nisam htjela otvarati kofer zbog nas.
Malo me i strah.

Potrebno je hrabrosti suočiti se sa prolaznošću svega, pa tako i nas.
Na trenutke pomislim kako sam se pomirila s tim i kako se trebam osloboditi svih prvobitno sanjanih ideja o tebi i nama da bih oslobodila sebe.

Zatim mi je žao pustiti sve.
Žao mi je prihvatiti da nisam bila upravu kada sam mislila da si drugačiji.
Možda je to ono najviše što me boli. Ljudski ego. Ništa više.
Htjela sam se utješiti da je jaz prolazan. Da nije obostran.
Ali jeste.

Počeli smo jedno drugom predstavljati breme i naviku i umorili smo se panično čuvati da ne odlutamo negdje drugdje.
Ja sam se sigurno umorila. A ti me ne vučeš natrag. Imam osjećaj da priželjkuješ da odem sama. Da ne moraš prljati ruke.

Nemamo više o čemu pričati.
Ponavljamo se.
Osjećam da sam teret kada ti kažem da mi fališ.
Neću više.

Moram ti priznati i da je bilo teško napisati da sam se umorila.
Da mi je potrebno nešto više.
Nisam dugo imala hrabrosti to naglas izgovoriti nadajući se da u pitanju samo prolazna misao.

Boli(š) me.
11.09.2019.

Neprocjenjivo.

Najveće bogatstvo je biti svjestan vlastite beznačajnosti i besmisla na svijetu.

Osjetiti da si manji od mravića (ili kao što mi kažemo od makovog zrna), da ćeš u dogledno vrijeme otići kao i svi drugi, i da trebaš uživati u trenutku dok postojiš.

Voljela bih da imam više talenta za pretakanje misli u smisaone riječi i za prenošenje svojih osjećaja i razmišljanja na papir.

Kad bih vam samo mogla do kraja dočarati koliko je lijepo kada lebdiš i kada se sve na ovom svijetu čini tako smiješno.

U ovakvim trenucima mogu vidjeti ovaj grad kako je izgledao prije stotinu, pa i hiljadu godina.
Mogu vidjeti trenutak građenja svake uličice, kuće i zgrade.
Mogu zamisliti život svakog bića kojeg sretnem, od jutra do mraka.
Mogu osjetiti njihove svakodnevnice.
Mogu pojmiti svoju besmisao.

...

Sanjam sinoć da sam gola na sred grada. Ispunjeno se smijem. Nevažno što sam gola. Nije me uopće sram. S druge strane ulice mi prilazi kolegica s fakulteta koju nisam ni vidjela ni čula sigurno više od 5-6 godina. Trči da me pozdravi i kad je shvatila da sam gola, naglo se okrenula i uz isprike Pogriješila sam pretvarala se da me ne poznaje. Meni smiješno. Poslije sam skužila da je bilo stid pozdraviti se sa mnom na javnom mjestu jer misli da sam poludjela.

...

Na granici boli, sreće, ispunjenosti i ludila.
06.09.2019.

Pokušaj.

Otkako sam se vratila, pročitala sam sigurno preko 40 novih i novostarih blogova i sviđa mi se da je Blogger i danas prepun zanimljvih ličnosti koje bih mogla beskrajno upijati.

Naravno, obavezno sam zaobilazila one s vjerskom i političkom tematikom. Kad smo kod toga, je li to uopće stvarno?! Je li stvarno neko nađe vremena da maksuz uđe na blogger.ba i da piše svaki dan iste članke, prepisuje tekstove iz svetih knjiga, podvlači neke događaje iz rata i slično? Stvarno postoje ti ljudi? Ja volim zamišljati da su to sve botovi i da ih neko random automatizirano objavljuje iz meni opet nepoznatog razloga.

Nevažno.

Htjela sam pisati o tebi.

Pročitala sam i toliko teških emocionalno obojenih situacija i veza i nisam mogla da svaki put ne pomislim na tebe.

I sad sam se zatekla da želim i ja progovoriti koju riječ, iako, moram priznati da sam to svesrdno izbjegavala. Nije da te želim ugušiti u sebi, nego ne volim patetiku koja je s tobom neizbježna.

Moram ti priznati i da ne znam šta bih prije napisala. Koliko boli ili koliko volim.

...

Već dok sam ispisala desetu rečenicu, shvatih da ipak sada nemam snage za taj tekst.

Bolje drugi put.
05.09.2019.

Mentalni sklop.

Čudno je šta sve čovjek sebi umije namisliti u glavi da bi mu bilo lakše.

Ili teže.

Meni ludoj i hiperneurotičnoj je dovoljna samo jedna riječ, pogled, dodir ili naprosto pokret da mi misli skrene sa svih mogućih pravaca i pravilnih linija u provaliju. Uspijem magično iz jedne sitnice kreirati drugačiju svijest o svemu u samo par sekundi.

Ako je to nešto što ne želim čuti i čega se ustvari pribojavam, provedem sate ubjeđujući se sama sa sobom kako postoje i drugi razlozi zašto je to nešto tako, i nije to baš sve tako kako sam zamislila. Ili umislila.

Taj proces je pravo mučenje. Crpi mi svaki mogući atom snage dok se ponovo ne izbalansiram. I za sve to nije mi niko potreban.

Prvo me ta neka riječ izbaci iz takta i zbog tih par slova koje sam načula analitički iskreiram u glavi drugačiju sliku svega što se oko mene dešava, pa se onda sama sa sobom raspravljam tražeći argumente koji dokazuju da to i nije baš tako kako sam ja načula nego se sve ipak može uklopiti u moju dosadašnju svijest i poimanje svijeta.

Zavisno od težine djela ili jačine promjene dosadašnje stvarnosti, vratim se u kakvu takvu normalu nakon par sati (ili dana). Nekada i mjeseci. Najčešće sve činjenice provlačim kroz glavu iznova i iznova sve dok se ne ukaže neka nova koja će prevagnuti u jednu stranu i konačno zatvoriti mučeničko kruženje misli po glavi.

Kakav talenat.
04.09.2019.

Želim vikendicu

Kada sam tražila stan za kupovinu, jedan od prioriteta mi je bio da ima balkon. 'Patim' od tog balkona jer sam odrastala u stanu koji je imao ogroman balkon s pogledom na K. polje.

U toku potrage vlastitog stana shvatila sam dvije stvari (što se balkona tiče; inače sam štošta toga shvatila da je to drugačije nego što sam zamišljala, ali to nije tema ovog posta):
- ogroman potpuno natkriveni balkon je rijetkost;
- ogroman potpuno natkriveni balkon koji gleda na prirodu, ulicu, rijeku, most, a ne na hiljade drugih zgrada je skoro nemoguće naći.
Po pristojnoj cijeni naravno.
Da nisam bila ograničena budžetom, ne bi ni spominjala ove probleme.

I tako ja nađem stan s balkonom, ali kojeg uopće ne koristim u te svrhe u koje sam zamislila.
Koliko god sam se trudila biti kreativna, baš mi je bilo teško strpati jastuče i stolić u 1x1 prostorčić koji nit je natkriven, nit gleda na prirodu, i sve to da bih čitala knjigu u neko subotnje sunčano jutro (da, tako sam ja to zamislila).
Prostorčić se prvo pretvorio u ostavu, a onda je postao dom i povrću pa je sad neki hibrid ostave i staklenika.

Otad još više 'patim' za balkonom i daškom vanjskog zraka u stanu. Gledam tuđe balkone i kako ih ljudi upotrebljavaju, i naravno, prvo što gledam kada uđem u tuđi stan je balkon.

Razmišljala sam ja i o kupovini kuće, nije da nisam, i mogla sam je sigurno kupiti nadomak grada za te pare, ali su dugoročno troškovi stvarno veći i kuća zahtijeva puno više brige od stana. Plus, lijepo je i da možeš prošetati pa se naći s ljudima na kafi, ili tako otići do pijace, prodavnice, dm-a (to je posebna prodavnica), a ne da si vezan autom gdje god želiš maknuti.

...

U zadnjih godinu dana razmišljam o vikendici i kako bi bilo lijepo otići negdje u prirodu za vikend. Nemam para da je priuštim, ali lijepo je i sanjariti (često se zapitam je li sanjarenje ono jedino što nas drži u životu stvarno živima).

Danas neka žena prodaje malenu slatku vikendicu oko koje nema apsolutno ničega negdje blizu Sokoca i 20tak je hiljada (čak je realno pristojna cijena), i ja poslala mami da vidi i napisala Da bar imam para, odmah bih je uzela. Već sam ja sve zamislila u glavi, te kako bi namještaj smjestila, te gdje bih izbacila stolice i stol i gdje bih ležala itd.
A meni mama ni pet ni šest: Mene bi bilo strah. Jer je u RSu.

I sad ja kontam Jesam li ja glupa, ili nezrela ili ne kontam neke stvari, pa mi to nije ni prošlo kroz glavu?! Ni sad ne kontam čega bi me bilo strah.

Haman što nisam prošla svjesna kroz oNaj rat kao moji pa nemam nikakvih trauma za razliku od njih koji su bili protjerani iz kuće.

Fakat mi je to bila nebitna činjenica, osim što bih bila izuzeta plaćanja poreza na nekretninu (JUPI), jer tamo kod NJIHA se samo prvi put plaća porez i to na novu nekretninu - što je normalno, a ne ovdje ko U NAS svaki put na nekretninu, koliko god puta da se ta nekretnina proda/kupi.

Naivno sam mislila da smo ovo poglavlje davno prošli i apsolvirali. Pa smuči mi se kad neko izabere nacionalizam kao temu razgovora.
Svijet iz mog ugla.
<< 09/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930