Svijet iz mog ugla.

Svaka zaljubljena budala želi vječno zadržati nešto što pripada samo trenutku.

31.08.2019.

Oblak.

Nadvija mi se nad glavom pokušavajući me usisati u sebe.

Trudim se ignorisati ali osjećam njegovo prisustvo.

Čupam se blesavim, površnim i jednostavnim mislima.
Čupam se (veselom) svakodnevnicom.
Čupam se serijom i trivijalnim stvarima.

Ali osjetim.

Bojim se noći.

Čitala sam nedavno da je rutina najbolji lijek za depresiju.
I formiram i tabam svoju iz dana u dan.
Buđenje, posao, kuća (serija s lakšim ručkom ili skroz bez), trening, tuširanje (ponekad), pahuljice i serija u krevetu pred spavanje, odnosno pred trenutke kad se trudim da zaspim.

Razmišljam čime ću si sutra uljepšati dan. Ubiti rutinu, ustvari oživjeti ju (ne, nikako ubiti).

Sutra će biti bolje.

30.08.2019.

Moj backup je moj blog.

Prije neki dan sam razmišljala (i pisala) o tome koliko je teško naći osobe kojima možeš povjeriti apsolutno sve. Većina ljudi ne sretne takve endeme nikada u životu.

A danas se mislim...nije loše ni oslanjati se samo na sebe u životu.
Dakako, u svemu, pa i u ovome u životu treba naći balans i ne valja pretjerivati ni u čemu.

Ali kada nekoga pustiš do kraja u sve svoje pore, automatski postaješ ovisan o prisustvu/raspoloženju/ponašanju te osobe.

U kontrastu, ako imaš nešto što samo Ti znaš, posjeduješ, dijeliš sam sa sobom, ne dozvoljavaš nikome da Ti uleti u glavu i sjebe koncepciju svega što si kreirao do sada. Nešto kao pričuvni plan ilitiga backup za nas sa sjebanim mozgom.

Takva sam i ne znam i ne mogu drugačije. Ako se nekome prepustim i odlučim mu/joj apsolutno sve govoriti, time i stvaram svoju ovisnost o njemu/njoj. Nipošto ne zadužujem tu osobu za moju sreću (to je uvijek bila i ostaće moja odgovornost), ali da će mi utjecati na raspoloženje, to definitivno. I što sam vezanija za osobu, to je jači utjecaj. Neminovno.

Možda su moje konstatacije očigledne, bespotrebne i glupe, ali volim podvući proces kojim dolazim do zaključaka.
29.08.2019.

Ljudi.

Teško mi je to priznati (nekada), ali me ljudi užasno smaraju. Ima par ljudi s kojima se družim ali i to mi vrlo brzo dosadi i generalno se radujem samoći.

Došla mi prijateljica neki dan da gledamo neku našu seriju za koju me molila da je ne gledam bez nje i pola vremena provedenog kod mene je provela pripremajući sliku za Instagram, stavljajući odgovarajući filter da ljudi primijete novu frizuru i boju kose.

Ljudi moji, kako ja ne podnosim te društvene mreže, a tek Instagram. Mogla bih knjigu ispisati o tome (i sigurno ću tome posvetiti neki post uskoro).

I tako ona čačka telefon, dopisuje se; serija je odavno puštena ali je ona pogleda letimično svako malo; ja namjerno sugerišem više puta na situaciju i još je pitam je li moguće da sam toliko dosadna ili da je telefon toliko zanimljiviji od mene, ali uz osmijeh i odgovor Kako ćeš mi ti biti dosadna nastavlja čačkati telefon.
Jedva sam dočekala ostati sama kući.

Hiljadu puta mi je bilo draže sinoć čitati knjigu pred spavanje nego družiti se s osobom koja me površno sluša.

Žalosno je to kad se nalaziš u društvu zbog kojeg se osjećaš bezvrijedno.

(post je bio mnogo duži i baš sam na njemu ispucala sve svoje frustracije i zbog neke greške cijeli se izbrisao )

P.S. Nije bilo ružnih snova sinoć, uprkos istoj rutini kao i posljednjih dana. Malo sam se i razočarala ujutro.

28.08.2019.

Brainwaves

Opet loš san, ovaj put je neki dečko ubio djevojku na licu mjesta jednim potezom na njenoj glavi i srušila se. A taman je kleknula i spremala se da ga uzme.

Interesantno je slijedeće:
- već dvije noći zaredom sanjam nepoznate ljude u trećem licu (da, kao da gledam film),
- već dva dana zaredom sam izuzetno dobre volje i zračim,
- već dvije noći zaredom legnem spavati slušajući nekog lika sa Youtubea koji pričom navodi u hipnozu za lucidne snove (Bogzna šta mi priča jer ja zaspim u prvih 15 minuta, a očito ima svega zbog mojih snova). Ali dopada mi se lik, i preporučiću ga, samo da prođe malo ozbiljniji period da mogu sa sigurnošću reći da njegov glas i priče imaju umirujuće dejstvo.

Inače, pošto sam tolika budala, još odavno sam pokušavala ubrzati spavanje raznim sranjima poput brainwaves, white noise, nature sounds, hypnosis, itd, i svaki put kad bih to koristila, vrlo brzo bi uspješno zaspala, ali svaki put bih imala ružne snove. Možda da jednostavno to prihvatim kao nešto što naprosto prirodno izlazi iz mene, i trebam se toga osloboditi što više mogu. Budala na kvadrat.

Ustvari sam danas htjela pisati o 12 dana godišnjeg u ovoj državi koje MORAŠ uzeti sve odjednom jer je jedino tako zakonski validno. Koja glupost?! Ja baš volim cjepkati pa uzimati po pet (odnosno sedam) dana više puta u godini, a ne 12 odjednom. Tačnije, kad se preračuna to su dvije i pol sedmice! I onda ostane jadnih 8 dana za drugu turu. Nešto sam još svašta o tome htjela napisati, ali sam sve pozaboravljala dok sam našla vremena pisati.

P.S. Još (više) ne osjećam noge.
27.08.2019.

Smijuljim se

Od jutra se smijuljim, bez obzira i na teške snove sinoć: more u noći, mračno i nemirno, miriše na smrt. Bio je i neki čamčić koji se prevrtao, ali nisam htjela ulaziti u dubinu sna i prisjećati se detalja.

I od jutra čudna ispunjenost i smiraj u meni. Neobjašnjiva.

Prilazi mi i pita me: "Zašto se ti danas tako smijuljiš? Šta se desilo?" (nije me navikao vidjeti ovakvu u zadnjih pola godine), a ja ne znam ni šta da odgovorim kako treba pa kroz osmijeh pokušavam sklopiti rečenicu koja ima smisla, ali sve završava sa "Nije se ništa desilo.". Osmijeh opet. Malo se i naljutio i uvrijedio misleći da mu nešto krijem i da se suzdržavam (što stvarno i jesam radila u posljednje vrijeme pa ima osnovu za takvo razmišljanje, sve razumijem).

A ja ne skidam osmijeh s lica. Kako zagrmi, ja se jače nasmijem.

I ne znam zašto;
da li zbog jučerašnjeg seksualnog punjenja,
da li zbog treninga od kojeg ne osjećam noge,
da li zbog nedjeljnog nekontrolisanog plača i prosvjetljenja,
da li zbog toga što sam se konačno pomirila s nekim stvarima i ubila svoj ego, sva očekivanja i društvene stigme...

Ne znam, ali je jebeno dobar osjećaj uživati u trenutku i ne radovati se nekom tamo trenutku i živjeti samo za taj momenat.
A tek osjetiti smiraj sam sa sobom uz spoznaju da ti nije dovoljan niko osim tebe da te učini sretnim i spokojnim.

Um je čudna stvar.

Nevjerovatno je kako sami sebi možemo poboljšati ili uništiti život; sve je stvar percepcije.

I znam da je i ovo prolazno, i da će ubrzo doći i dan kada će me misli opet nekontrolisano analitički sjebavati do maksimuma i kada ću se osjećati bespomoćno.

Ali barem danas da uživam u trenutku i ovoj čarobnoj kiši (a nikada je nisam voljela).
26.08.2019.

Smiraj.

25.08.2019.

Besciljno...

Kaže mi rodica sad: "Mislim da je jednostavno već vrijeme za neke stvari", aludirajući na besciljno i teško stanje u koje smo se dovele u ovim godinama i promjenama (čitaj: djeci) koje bi trebale napraviti da nastavimo život psihički čitave. Težak dan. I teška tema, o kojoj se trebam raspisati neki drugi put. Toliko teška da sam na mobitel morala ući da ovo napišem.

21.08.2019.

SVE ti govorim ljubavi moja jedina

Tek sam nekada sada shvatila koliko je dragocjeno imati osobu kojoj apsolutno ništa ne kriješ, i pritom mislim na sve banalnosti koje nam se motaju po glavi, i najdublje i najcrnje misli, i neprihvatljive ideje i fantazije, i snove kojih se i sami zgražamo ujutro (podsvijest je čudo), i sve ostalo što je u paketu s nama.

Zvuči bezazleno i jednostavno, i vjerovatno bi se neki zadovoljno osmjehivali poslije prve rečenice prebirući po glavi sve detalje koje su podijelili s nekim svojim.

Meni ne.

Naprotiv, imam osjećam da je to prosto nemoguće za anksiozne ljude koji se svakodnevno bore sa hiljadama intruzivnih misli čuvajući da se ne raspadnu u komadiće nakon svakog napada.

I onda mi konačno do kraja postane shvatljivo zašto neko plaća hiljade maraka odlazeći psihijatrima da ostane mentalno čitav, ili da se barem ne ubije.

A i svi što idu psihijatru, da li prihvate sami sa sobom da im je psihijatar ustvari najbolji prijatelj? Da odnos koji imaju sa svojom najbližom osobom nije do kraja iskren?

A možda je to sve normalno, samo ja nisam.

Donedavno sam imala nekog (nazovimo ga G jer ću ga sigurno još spominjati) kome sam govorila apsolutno sve. Dok ponovo nisam počela pisati ovdje...

20.08.2019.

Cilj 2020.

Maleni koraci:

Želim otići na neko (poželjno dalje) mjesto na kojem još nisam bila. Poželjno uz more, kornjače i kokose (znači Bali).

Jest da djeluje previše idilično, reklamno i mejnstrim (a nisam ta osoba), ali mislim da je baš to to što mi treba.

Rado bih ja posjetila i svakojaka prirodna čudesa ili historijske znamenitosti (sve me interesuje), ali nikome se u mojoj okolini ne da, ili nema para, ili vremena, ili želje.

Baš bezveze.


16.08.2019.

Ponovo (dajBože)

Moram priznati da sam morala prvo pročitati svoje stare postove prvo, prije nego sam počela pisati.

I ne zbog samodopadljivosti nego analitike. Strašno volim sve prijašnje i trenutne osjećaje i razmišljanja 'provući kroz glavu', 'izmatemazirati' (jesam, ovo sam upravo izmislila) i napraviti računicu u glavi.

Volim misliti za sebe da sam poprilično sazrela (ili sazrila?!), ali haman teško po svemu.
Sad već imam osjećaj da se godinama vrtim u krug s iskustvima, osjećajima i ljudima. Malo je to teško i dočarati.

Ali da pokušam. Vazda nalijećem na iste profile ljudi, vežem se za osobe sa istim crticama ponašanja, pa sam došla do zaključka da je definitivno do mene. Očito to sama tražim (pa se poslije bunim i žalim i plačem).

Tako da, manje više, sve je isto osim većih podočnjaka i više bora. A da, moram spomenuti i da stariji ljudi puno više seru (figurativno, ali ni ovo prvo nije isključeno). Misle da su bistriji i pokupili svu pamet svijeta zbog svojih iskustava, šta li.

Druga stvar, depresija mi je u krvi.

Koliko god se čupala iz toga (neko ne bi ni vjerovao ko se druži stalno sa mnom), i kakve god ljude imala pored sebe, minimalno jednom godišnje imam strašne nalete depresije i osjećam se bespomoćno.

Ali trudim se, stvarno (kao da samu sebe ubjeđujem).

No, nije da se baš ništa nije promijenilo. Imam stabilan i solidno plaćen posao, a i preselila sam se u svoj stančić. Skoro zadnjih šest godina živim sama i moram priznati da je super. Ne znam kako bih se naviknula na tuđe prisustvo. Čak i njegovo bez kojeg sam bespomoćna (ok, malo serem).

Možda i jesam samodopadna. Samo pišem o sebi...

Egomanijak blog.


16.08.2019.

Back to black

Oh kako sam poželjela ovo mjesto... Ne znam zašto mi je prva pomisao na izvlačenje iz depresije bila da ovdje dođem. Nakon 8 godina. I sad kad sam se ulogovala (još iz drugog puta?!), ne znam šta bih od sebe :) Napraviću reformu u ovom svom malom tužnom prostoru. Jedva čekam.

Svijet iz mog ugla.
<< 08/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031