Svijet iz mog ugla.

Svaka zaljubljena budala želi vječno zadržati nešto što pripada samo trenutku.

20.09.2019.

Samosažaljivci.

Kako mene nerviraju samosažaljivi ljudi.

Ne mogu dovoljno ni opisati koliko mi pomjere i naježe svaku poru na koži.

Tačno oko tih ljudi osjetiš negativnu energiju koja izbija svakim dahom koji izdahnu i koju uspiju brzinom svjetlosti prenijeti na druge.

I stalno jedna te ista priča.

Rođeni nesretni.
Ništa im u životu ne ide.
Sve čega su se dohvatili ne valja.
I ono malo što su se ponadali u životu, ljudi im zaboli nož u leđa.
Oni se bore i trude kroz život, ali jednostavno nemaju sreće ni u čemu.
Velike su dobričine i naivčine, a stalno nalijeću na jedne te iste budale koje ih povrijeđuju.
Ne mogu promijeniti ništa u svom nesretnom i tužnom životu (ovdje ima i elemenata sapunice i Esmeraldinog sljepila).
Plus ono najkarakterističnije za naše prostore: neko im je bacio sihire jer ih mrzi od malena i zato se sve to dešava.

Da se razumijemo, tim ljudima ne možeš pomoći, bar ne mijenjanjem svijesti.
Koliko god sam pokušavala otvoriti novi ugao gledišta, takve osobe imaju posebnu prizmu kroz koju gledaju sve i ne postoji nikakva luda sila da ih ubijedi da sagledaju stvari iz druge perspektive. Nešto nalik raspravi s radikalnim vjernicima ili teoretičarima zavjere.

Dakle, njima je činjenično stanje od rođenja da su ukleti i da moraju paćenićki proći kroz ovaj ubogi život jer je sve sranje, i ne postoji ništa da ih usrećuje. Mogu u nedogled da se ponavljam sa detaljima kako je njihov život težak, baš kao pokvarena ploča (jer tako upravo i oni zvuče kad pričaju o sebi).

Voljela bih (baš jednoj toj osobi koja mi je jako bliska, ali je takva) opisati svoj život u crticama i kako imam prostora za samosažaljevanje do kraja vječnosti, i za tugu, i za žalost, i za nesretan stav prema životu...
Ali jednostavno, za sve što mi se desilo u životu, svjesna sam svoje krivnje i svojih poteza koji su doveli do toga. Svjesna sam da sam sama uzrokovala sve što me muči i da mogu sve promijeniti da zaista to želim, ali nisam dovoljno hrabra za to.
Ima tu naravno i spleta okolnosti, i nasumičnih dešavanja, ali suma sumarum, sam si kriv za svoj život.

Tako ja toj svojoj pokušavam alternativnim metodama pristupiti i pomoći joj na drugi način.

Davno sam odustala od ubjeđivanja s njom da to nije do sihira (nedajbože da joj kažem da mislim da ne postoje uopće i da je to čisto psihofizičko stanje, jer ako si ubijeđen u nešto takvo, normalno da će ti biti loše i da ćeš sam sebi napraviti takvo nešto - ima čak i tačna riječ za ovo što pokušavam opisati - možda neka uzročno-posljedična bolest).

Govorim joj kako treba da promijeni život iz korijena ako želi i promjenu svog psihičkog stanja. Daj, odseli se iz grada gdje živiš. Evo dođi kod mene malo. Promijeni sredinu. Promijeni ljude. Ništa te ne veže za tu sredinu. Malo ćeš se trgnuti iz svega. Zaboraviti na prošlost. Sklopiti nova prijateljstva. Promijenićeš svakodnevnicu, a i nikada ne znaš šta ti se može desiti u životu. Sjedenjem u kući sigurno neće ništa.

Namjerno sve argumentiram tim riječima i igram njenu igru da nije sama kriva za sve nego njen prokleti život i drugi ljudi koji su je upropastili i sjebali dijete u njoj.

I dalje ne pomaže.

Samo dobijem odgovore tipa:
Šta ću ja tamo? Dosađivat se na drugom mjestu. Nikog ne znam. Ja nemam ni para da budem tamo. LAKO JE TEBI, TI IMAŠ ovo ono - ubaci šta ti paše (ova mi je najdraža). Neće meni pomoći promjena sredine. Meni bi pomoglo da konačno nađem novi posao, da upoznam nekoga a ne da se džaba selim (sjedenjem kući, aha).

I tako...

Iscrpila me i sama priča o takvom stanju. Ali moram ispričati još jednu konkretnu crticu dešavanja s takvom osobom:

Završile mi faks. Ne u istom gradu. Ona je ostala studirati gdje je živjela sa starcima, a ja u Sarajevu. Poslala sam sigurno pedesetak CV-eva, ako ne i više, na razne oglase za posao, samo da se ne vraćam kući. Nisam imala mogućnost upisati magistarski jer me starci više nisu mogli finansirati. Pozvana na upola toliko intervju-ova koji su uglavnom nedorečeno završavali. Nisam dobila nijednu konkretnu odbijenicu ali nisam nigdje ni primljena.
Dan kada sam trebala krenuti nazad kući sa već sve spakovanim stvarima i otkazanim najmom stana, saznam da sam dobila posao. Dobila sam početnu platu 500 KM (ne neto, nego sa svim) - ne znam ni kako su to uspjeli srediti kroz knjige. Bila sam sretna kao malo dijete bez obzira na okolnosti oko plate jer sam skontala da ću se nekako snaći. Tadašnji dečko (a i većina prijatelja) danima mi je govorio kako sam budala da pristanem na te uslove i kako on nikada neće pristati raditi za niže od 1000 KM i ponižavati se (čisto usporedbe radi, još uvijek je nezaposlen, a nije se ni odselio, ovo mu je najbolja država na svijetu). Starci su me jedino podržavali i rekli da su tu ako bude trebalo pomoći. Meni je samo bilo važno da ostajem!

Paralelno, ona nije htjela tražiti posao jer je željela završiti magisterij. Bez da traži išta da radi uz to. Nakon godinu dana magistarskog, tražila je ISKLJUČIVO posao pripravnika u svojoj struci sa magistarskim, da joj se može priznati u radnoj knjižici radno iskustvo i na osnovu kojeg može polagati državni ispit (ili šta ti ja znam za tu struku). Dobila je posao vezano za struku, ali je čovjek htio na početku prijaviti kao SSS. Dala je otkaz poslije dva dana uz riječi: Neće mene niko zajebavati! On meni obećao pomoći, a na kraju ispao najveće đubre na svijetu.
Jesam li spomenula da joj je tu plata bila veća od moje početne?

Šest godina poslije, imam isto toliko godina radnog iskustva, nisam više bojažljiva i nemam manjak samopouzdanja kad je u pitanju posao. Da mi je loše ovdje gdje jesam, ne bi me bilo strah dati otkaz i početi ispočetka. Poprilično sam se izgradila u tom segmentu i znam da vrijedim.
Nije da je bilo jednostavno, prvi posao mi je definitivno bio katastrofa, plata je bila mala i neredovna, a nisam bila ni cijenjena kao gdje sam sada. Već sam poslije godinu i nešto uveliko tražila nešto drugo i uspjela sam.

Ona je dočekala pripravnički u državnoj službi koji je trajao godinu dana i nakon kojeg nije postojala ni mrvica mogućnosti da bude primljena (zastalno naravno) na posao. Nakon toga je dobila još par ponuda za posao u svojoj struci, ali "to su više muški poslovi, i nije luda da radi za tako male pare kad više može zaraditi honorarno što radi od kuće". Osim pripravničkog, nema dana radnog iskustva.

Nije mi cilj porediti živote i još manje tvrditi kako je važno u današnjem vaktu sabirati radni staž. Ja prva ne vjerujem u naše penzije. Ne želim ovim ni da obezvrijeđujem druge ljude i njihove živote, a pogotovo ne da sebe uzdižem u nebesa. Ja sam prosjek. Ne odudaram od većine i nije ništa posebno što sam napravila.

Smatram samo da jeste bitno raditi nešto produktivno i osjećati se korisnim u životu, šta god to bilo. I to jako utječe na samu psihu čovjeka.

Ono što moja gore navedena prijateljica tvrdi za mene jeste da sam rođena pod sretnom zvijezdom. Njoj naravno ne ide ništa u životu, još otkako se rodila. Možeš mislit!

Ubijeđena sam da postoji neki zvanični psihički poremećaj gdje se ovakvi ljudi mogu svrstati.

19.09.2019.

Ljepota zvuka



Spašava me od ludila zadnja dva dana. Silovala sam Play.
16.09.2019.

Breaking bad.

Prvi put kada radiš nešto što smatraš da je loše, bilo da si odgojen/a da to ne valja, ili imaš moralna ili vjerska uvjerenja koja se kose s tom radnjom, ili pak zakonski okvir ne dozvoljava taj čin, osjetiš to.

Tačno znaš koji je to trenutak kada si sebi kao djetetu okrenuo leđa.
Uradio si nešto što sebi nikada ne bi oprostio s 10 godina (ili pak 15 kad si već osjećao da si dovoljno zreo za prosudu i osudu).
Uradio si nešto što nije karakteristično za tebe i stidiš se.
Muči te sama situacija i momenat kad si shvatio da nisi više nevin.

A poslije nekoliko puta to postane rutina.
Ustvari, ne odmah.

Prvih nekoliko puta ti je užasno teško i često razmišljaš da se vratiš u trenutak gdje si napravio tu pogrešnu/drugačiju odluku.
Razmišljaš o bježanju.

A tek onda se pomiriš s tim.

Nema nekog vremenskog okvira za isto, sve zavisi od intenziteta čina i samog ličnog doživljaja.

A tek onda postane rutina.
Zaboraviš na principe. Bar u kontekstu tog čina.
Pomjeraš granice.
Opravdavaš svaki čin.
Zaboravljaš i potiskuješ pozadinu i suštinu.

U rijetkim trenucima propituješ opravdanost tog čina.
Nastavljaš pomjerati granice.
Sad si već ubijeđen da je to normalno i da to svi rade.
Ubijeđen si da si konačno sazrio.
Ubijeđen si da tako svijet funkcioniše.
Ubijeđen si da ne može drugačije i da je to jedini način.

Rijetko se osvrćeš iza sebe.

U jednom trenutku (možda) shvatiš da su granice tamo gdje su i uvijek bile, ali si ti već odavno na drugoj strani.

Stariji postovi

Svijet iz mog ugla.
<< 09/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930