Iako je ostavio mnogo utisaka na mene, poslije srednje škole je već bio skoro pa zaboravljen.
Desile su se dvije stvari.
Prva je da mi nikada njegove knjige nisu ostajale u sjećanju. Imao je mnogo dobrih citata, onih: for eternal memory, ali toliko je napisao istih knjiga da mi je sve to postajalo jednolično, išlo je na isti fazon, i dalo se predvidjeti šta će se desiti.
Druga stvar je da sam zbog njegovih knjiga imala toliki pad u životu, da se to ne može ni zamisliti. Sletila sam sa svojih snova kao bačena na Zemlju. I nikada više, rekla sam sebi. Odmah je bio zamijenjen Goetheom i Hesseom zbog realnosti. Realnosti koja me nikada nije izdala.
A sad me opet nešto zanima Coelho. Čisto onako jer se pitam koliko je samo čovjek ispunjeniji kada ga njegova intuicija odvede na pravo mjesto, gdje je totalno sretan, ma koliko to trajalo. Ali opet, da li rizikovati zbog trenutne euforije i ekstaze i patiti duži period možda poslije toga...
Enivej, sestra mi je sad u fazonu Coelha, pa mi se ovo svidjelo dok ga je čitala.
Makes sense.
"Bojim se da ostvarim svoj san da ne bih izgubio razlog da živim dalje. Strah me da bi moglo biti veliko razočarenje i radije se zadovoljavam snovima. Ne gledaju svi jednako na svoje snove."
